
Fotografija Staniše Stošića koja se čuva na Pedagoškom fakultetu u Vranju
Prošlo je 16 godina od smrti pevača narodne muzike Staniše Stošića. Preminuo je posle duge i teške bolesti 8. aprila 2008. godine u Beogradu u 63. godini. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana.
Repertoar ovog istaknutog umetnika činilo je oko 3.000 pesama od Triglava do Đevđelije. Posvetio je život zavičajnim pesmama koje su pune čežnje, tuge, ljubavi i patnje. Od poznatih hitova izdvajaju se „Lela Vranjanka“, „Dimitrijo, sine Mitre“, „Simbil cveće“, „Zbog tebe, mome ubava“, „Stani, zoro, stani“, „Belo Lenče“, „Šano dušo, Šano mori, otvori mi vrata“ i mnogi drugi. Nije želeo da snima istant – hitove, tako da je odbio mnoge ponuđene pesme, jer je hteo da zadrži svoj nivo.
Njegovi najzapaženiji albumi bili su „Antologija vranjanskih narodnih pesama“, „Moje najlepše pesme“ i „Žal za mlados“.
Rođen je 26. jula 1945. godine u selu Vrbovo kod Vladičinog Hana. Zavoleo je južnjački melos u Učiteljskoj školi u Vranju, gde je svirao violinu, bio solista u horu i imao prve časove pevanja. Staniša je prvi put zapevao 1963. godine u Radio Beogradu čiji je ostao dugogodišnji saradnik. Karijeru je gradio širom republika bivše Jugoslavije i svetu.
Sa pesmom „Stojanke, bela Vranjanke“ pobedio je 1966. godine na festivalu „Zlatiborski narcis“. Poznatu pesmu „Lela Vranjanka“, Staniša je snimio 1972. godine. Autor teksta pesme je Dragan Toković, iako mnogi misle da je ovo izvorna pesma. Melodija je originalno grčka i iskorišćena je u filmu „Petparačke priče“ Kventina Tarantina.
Školski drugovi Staniše Stošića12. generacija Učiteljske škole koja je svoje školovanje završila 1966. godine i otisnula se u svet obrazovanja posvetila je pesmu svom drugu Staniši Stošiću za koga kažu da je bio dobričina i sakupljač tuge.
„ Nema te više ni u jednom godišnjem dobu
tako si brzo kroz život protrčao,
vetre blagi, s tužnoga juga, slavuju
naših bregova, dobri sanjaru
imali smo u tebi ponosnog druga
sećanje na tebe čuvamo kao zlatnu paru.
Proleće je opet…i simbil cveće miriše,
nad Vranjem tvojim liju majske kiše
Moravom što zmni, teku plahe vode
i beli bagrem cveta i miriše,
u nepovrat odoše naša proleća i leta
i nema ih više.
Mi drugovi tvoji, ponosni na tebe
jer po slavi tvojoj i za nas se zna
šaljemo ti tužnu poruku na kraju
ne umiru oni čija dela traju“