Ovaj velikan srpske književnosti ostavio je neizbrisiv trag svojim delima, prožetim dubokim emocijama i jedinstvenim stilom, koja i danas plene čitaoce širom sveta.
“Bora Stanković je proslavio srpski jezik, a mnogi misle da je to neki autizam jezički, da se to razume samo u Vranju, a kada je Bora Stanković napisao svoje knjige, one su bile čitane i slavljene širom srpskoga naroda. I niko nije bio ko ih nije razumeo. To je bio zaliv srpskoga jezika, a osnova je opšta,” rekao je akademik Matija Bećković o Bori Stankoviću.
Stanković je odrastao u Vranju, gradu koji je odigrao ključnu ulogu u njegovom stvaralaštvu. Iako je retko posećivao svoj rodni grad, njegova dela su nadahnuta atmosferom i likovima koje je pamtio iz detinjstva.
Kritičari ga smatraju autorom najboljeg srpskog romana (“Nečista krv”), najlepše drame (“Koštana”) i najlepše knjige priča (“Božji ljudi”). Njegovo stvaralaštvo, iako uglavnom svrstano u realizam, pokazuje i elemente naturalizma, a novija kritika ga smatra jednim od začetnika moderne srpske književnosti.
Uveo je vranjski govor u književnost, što je izazvalo kritike savremenika koji su njegov jezik i stil smatrali “nepismenim i orijentalnim”. Međutim, Stanković je ostao veran svom izrazu, stvarajući dela koja su ostavila dubok utisak na srpsku književnost.
Opisujući tragične likove i sudbine, Stanković je pružio upečatljivu sliku Vranja, raslojavanje starih trgovačkih porodica i prodiranje seoskog elementa u grad.
Bora Stanković je preminuo 22. oktobra 1927. godine u Beogradu, a sahranjen je na Novom groblju. Njegovo delo nastavlja da živi, svedočeći o talentu i viziji jednog od najvećih srpskih pisaca.