Sveti Zaharije bio je sin Kariona Misirca, koji je u potrazi za duhovnim životom napustio svetovni život, ženu i decu, i zamonašio se. Brigu o mladom Zahariju preuzeo je njegov otac, jer majka nije imala uslova da ga izdržava. Iako je bio mlađi od mnogih iskusnih staraca u skitu, Bog ga je obdario većim blagodatnim darovima. Svedočanstva govore da je snažno osećao prisustvo Božje milosti, toliko da je osećao kao da mu unutrašnjost gori.
Njegova mudrost i duhovna zrelost bili su prepoznati i od strane drugih svetih otaca. Na pitanje svetog Makarija o suštini monaškog života, Zaharije je odgovorio: “Onaj ko sebe neprestano prinuđava na zapovesti Božje.” Kada ga je ava Mojsej upitao šta znači biti monah, Zaharije je učinio simboličan gest. Skinuo je svoju kamilavku, zgazio je nogama i rekao: “Ako čovek ne bude ovako sokrušen, ne može biti monah!” Ovim je naglasio važnost smirenja i odricanja od sopstvene volje na putu duhovnog rasta.
Sveti Zaharije je bio poznat po svojoj izuzetnoj blagosti i miru. Zato običaji nalažu da se vernici, trude da nastave ovu tradiciju. Preporučuje se izbegavanje svađa, sukoba i bilo kakvih nemira, kako bi se očuvala atmosfera spokoja i međusobnog razumevanja.
Neka nam primer prepodobnog Zaharija bude podstrek da se posvetimo ispunjavanju Božjih zapovesti, da radimo na svom smirenju i da negujemo blagost i mir u svojim srcima i odnosima sa drugima.