Ova bitka, duboko urezana u sećanje srpskog naroda, nije bila samo sukob za teritoriju, već simbol neizmerne hrabrosti i požrtvovanja u odbrani otadžbine.
U ranim jutarnjim satima 9. aprila 1999. godine, snage takozvane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), podržane logistikom i, kako se kasnije ispostavilo, indirektnom podrškom NATO snaga, pokrenule su snažan napad na granični prelaz Košare. Njihov cilj bio je ambiciozan i opasan po opstanak srpskih snaga na Kosovu i Metohiji – presecanje linija Vojske Jugoslavije između Đakovice i Peći i spajanje sa svojim jedinicama u unutrašnjosti. Da su uspeli, strateška situacija bi bila drastično izmenjena.
Na udaru se našlo nešto više od stotinu graničara 53. graničnog bataljona, raspoređenih na surovom terenu planinskih vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine, još uvek okovanih snegom. Ovi mladići, suočeni sa desetostruko brojnijim neprijateljem, pokazali su neverovatnu odlučnost i herojstvo već u prvim danima borbe.
Pojačanje u vidu voda Vojne policije stiglo je da podrži graničare, ali je silina napada bila takva da su snage OVK uspele da zauzmu ključne strateške tačke – Rasu Košares i Maju Glavu. Sa ovih dominantnih položaja kontrolisali su svaki prilaz graničnoj liniji, a pala je i sama karaula Košare, čiji položaj nije dozvoljavao efikasnu odbranu. Snimci ulaska pripadnika OVK u napuštenu karaulu obišli su svet, predstavljeni kao njihova velika pobeda.
Osvajanjem Maje Glave, neprijatelj je prodro duboko 100 do 200 metara u teritoriju Jugoslavije, dok je zauzimanje Rasa Košares značilo gubitak kilometar i po državne teritorije.
Međutim, dolazak pripadnika 125. motorizovane brigade, dotada angažovane na dubinskom obezbeđenju, prelomio je tok bitke. Formirana je čvrsta linija odbrane koja je zaustavila dalje napredovanje neprijatelja. Usledili su dani i nedelje krvavih borbi u kojima je Vojska Jugoslavije pokušavala da povrati izgubljene položaje. U pomoć su pristigle i elitne jedinice – 72. specijalna i 63. padobranska brigada, čiji su pripadnici dali nemerljiv doprinos odbrani.
Front je stabilizovan, ali borbe nisu prestajale. Neprijatelj je bio iznenađen kada su 11. maja, uprkos ekstremno teškom terenu, na liniju fronta na visini od 1.800 metara stigla dva tenka, dodatno ojačavši odbranu.
Na Košarama se ginulo od minobacačkih granata, snajperskih hitaca, pa čak i od zabranjenih kasetnih bombi. U ovoj herojskoj odbrani živote je izgubilo 108 vojnika, podoficira, oficira, rezervista i dobrovoljaca. Prosečna starost poginulih bila je svega 25 godina, što ovu bitku čini još tragičnijom i simboličnijom za mladost koja je položila živote za svoju zemlju.
U bici na Košarama učestvovalo je oko 1.500 pripadnika Vojske Jugoslavije, suočenih sa višestruko brojnijim neprijateljem. Borbe su trajale sve do 14. juna 1999. godine, kada se Vojska Jugoslavije, nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, povukla sa Kosova i Metohije.
Postalo je jasno da snage OVK na Košarama, uprkos podršci, nisu uspele da probiju liniju odbrane Vojske Jugoslavije. Krajem maja 1999. godine, u sadejstvu sa NATO snagama, pokušali su da prodru u dubinu Kosova i Metohije drugim pravcem, preko planine Paštrik ka Prizrenu, ali ni taj pokušaj nije dao željeni rezultat.
Bitka na Košarama ostaje svedočanstvo o izuzetnoj hrabrosti, požrtvovanju i patriotizmu pripadnika Vojske Jugoslavije. U nemogućim uslovima, suočeni sa brojčano i tehnički nadmoćnijim neprijateljem, uspeli su da odbrane vitalne položaje i spreče kopneni prodor koji bi imao katastrofalne posledice. Sećanje na heroje Košara, čija mladost i životi su utkani u temelje odbrane otadžbine, živeće večno. Njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena.