U 2 sata i 6 minuta, dok su se vesti emitovale, projektil je pogodio srce medijske kuće, ostavljajući za sobom pustoš i neizbrisivu ranu u sećanju Srbije.
Jelica Munitlak, Ksenija Banković, Darko Stoimenovski, Nebojša Stojanović, Dragorad Dragojević, Dragan Tasić, Aleksandar Deletić, Slaviša Stevanović, Siniša Medić, Ivan Stukalo, Dejan Marković, Milan Joksimović, Branislav Jovanović, Slobodan Jontić, Milovan Janković i Tomislav Mitrović – njihova imena nisu samo niz stradalih. Oni su bili nečiji roditelji, supružnici, braća, sestre, kolege i prijatelji, čiji su životi brutalno prekinuti na radnom mestu. Njihova jedina “krivica” bila je to što su te noći obavljali svoj posao.
Ovaj tragični događaj ostaje upisan u istoriji ratovanja kao presedan – prvi put je za legitimni vojni cilj proglašena jedna medijska kuća. Objašnjenje NATO-a da je RTS bio deo propagandne mašinerije nikada nije umanjilo bol i nepravdu zbog izgubljenih života.
Ispred spomenika “Zašto”, koji simbolično postavlja večno pitanje bez odgovora, svake godine se okupljaju porodice, prijatelji i kolege stradalih. Tuga ne bledi, a sećanje na njih ostaje živo. Ovaj spomenik nije samo mesto sećanja, već i opomena na cenu rata i stradanja nevinih.
Dvadeset i šest godina kasnije, eho te noći i dalje odzvanja. Podseća nas na krhkost života, na važnost mira i na potrebu da se nikada ne zaborave žrtve. Sećanje na 16 heroja RTS-a, koji su dali svoje živote obavljajući svoj posao, ostaje trajno u kolektivnoj svesti. Njihova žrtva nas obavezuje da se neprestano borimo za istinu i pravdu, i da gradimo budućnost u kojoj se ovakve tragedije nikada neće ponoviti.