Nakon godinu dana od Savine smrti i sahrane, svest o njegovom izuzetnom značaju za mladu srpsku državu i Crkvu postajala je sve jača. Arhiepiskop Arsenije, prepoznajući duboku žal naroda zbog odsustva Savinog telesnog prisustva, inicirao je ideju o prenosu moštiju. Njegovi argumenti upućivali su na nemerljiv doprinos Svetog Save kroz osnivanje episkopija, izgradnju manastira i utemeljenje autokefalnosti Srpske crkve. Ostavljanje njegovih moštiju u tuđini činilo se kao neprirodno odvajanje od duhovnog stuba nacije.
Kralj Vladislav, shvativši težinu ovih argumenata i poštujući nasleđe svog strica, uputio je molbu svom tastu, caru Asenu u Bugarskoj. Međutim, car isprva nije bio voljan, smatrajući da se prema svecu odnose sa dužnim poštovanjem na mestu njegovog počinka. Upornost kralja Vladislava, krunisana ličnom posetom i molitvom na Savinom grobu, svedočila je o dubini poštovanja i odlučnosti srpske strane.
Predanje kazuje da je božanska intervencija, kroz san u kojem se Sveti Sava javio caru Asenu, naposletku prelomila situaciju. Car je uvideo volju sveca da počiva u svojoj duhovnoj baštini. Tako je kralj Vladislav, krenuo na put ka Mileševi, noseći sa sobom svete mošti onoga koji je udario temelje srpske duhovnosti.
Po dolasku u Mileševu, dogodilo se još jedno znamenito čudo. Sveti Sava se javio pobožnom starcu sa željom da njegove mošti budu izložene ispred groba. Kada su iskopali njegovo telo, pronašli su ga celo, netruležno i ispunjeno miomirisom. Ovaj događaj potvrdio je svetost Savinog lika i postao izvor mnogih čudesnih isceljenja, o čemu svedoče dela njegovih biografa.
Prenos moštiju Svetog Save stoga prevazilazi okvire istorijskog događaja. On simbolizuje duhovno jedinstvo srpskog naroda i neraskidivu vezu sa svojim prvim prosvetiteljem. Sećanje na ovaj dan prilika je da se podsetimo na Savin nemerljiv doprinos i da u njegovom životu i delu potražimo inspiraciju za očuvanje našeg duhovnog i kulturnog nasleđa.