Stefan Nemanja je vladao kao veliki župan od 1166. do 1196. godine. Njegova vladavina ostala je upamćena kao prelomni period u kojem se Srbija izborila za političku samostalnost u odnosu na Vizantiju. Uspeo je da ujedini razjedinjene srpske oblasti u jedinstvenu državu i učvrsti pravoslavlje kao stub narodnog identiteta.
Njegovo povlačenje sa vlasti bilo je podjednako veličanstveno kao i njegova vladavina. Na velikom državnom saboru, 25. marta 1196. godine, Nemanja je predao presto svom srednjem sinu, Stefanu Prvovenčanom. Najstarijem sinu Vukanu poverio je na upravu Zetu, Travuniju, Hvosno i Toplicu, ali uz obavezu potčinjenosti novom vladaru.
Nakon sabora, Nemanja se zamonašio u Crkvi Svetih Petra i Pavla u Rasu zajedno sa suprugom Anom. Uzeli su monaška imena Simeon i Anastasija. Svojim naslednicima i narodu ostavio je dirljivu pouku o prolaznosti ovozemaljske slave:
„Vidim kako je sve ljudsko, što ne ostaje posle smrti, sujeta; ne ostaje bogatstvo, ne ostaje slava, jer kad smrt dođe, ona sve to uništi… Život je naš dim, para, zemlja i prah.“
Prvu godinu monaštva proveo je u svojoj zadužbini, manastiru Studenici, da bi se krajem 1197. godine pridružio najmlađem sinu, monahu Savi, na Svetoj gori. Tamo su zajedno podigli manastir Hilandaru, koji je postao i ostao duhovno središte srpskog naroda.
Sveti Simeon je preminuo u dubokoj starosti u Hilandaru, 13. februara 1199. (ili 1200) godine. Njegovi poslednji trenuci, koje je zabeležio Sveti Sava, bili su ispunjeni smirenjem i molitvom pred ikonom Presvete Bogorodice, na rogoži i sa kamenom pod glavom.
Nakon što su njegove mošti počele da toče mirisno ulje (miro), Svetogorski sabor ga je kanonizovao kao Svetog Simeona Mirotočivog. Njegov sin Sava preneo je očeve mošti u Srbiju 1208. godine, kako bi nad njima izmirio zavađenu braću Stefana i Vukana, čime je sprečen građanski rat.
Danas mošti Svetog Simeona počivaju u njegovoj zadužbini Studenici, desno od oltara. Ipak, kroz vekove su, prateći sudbinu naroda, često pomerane radi bezbednosti:
-
Čuvane su u manastirima Žiči i Sopoćanima (gde su bile 152 godine).
-
Godine 1686. prenete su u Crnu Goru, a 1701. vraćene u Studenicu.
-
Krajem 18. veka privremeno su sklonjene u manastir Vojlovicu u Banatu.
Izvor: SPC; Žitije Svetog Simeona od Svetog Save;