Rođen 31. marta 1876. godine u srcu Vranja, Stanković je rano detinjstvo proveo uz baku Zlatu. Njene priče o „starim danima“, o propadanju bogatih čorbadžijskih porodica i o vremenu kada se poštovala reč, a strahovalo od greha, postale su neraskidivi deo njegovog književnog bića. Upravo je to staro, patrijarhalno Vranje, razapeto između turskog nasleđa i modernog doba, postalo pozornica za njegove najveće drame i romane.
Bora Stanković je uradio ono što se niko pre njega nije usudio uveo je vranjski dijalekt u visoku književnost. Iako su mu tadašnji kritičari zamerali „nepismenost“ i „orijentalni stil“, on je ostao dosledan jeziku svog naroda. Kako je primetio akademik Matija Bećković, to nije bio lokalni autizam, već autentični zaliv srpskog jezika koji su, zahvaljujući Borinoj snazi, razumeli i slavili svi.
Ono što Stankovića izdvaja od svih ostalih realista jeste duboko uranjanje u psihologiju likova. On nije opisivao samo fasade vranjskih kuća, već ono što se dešavalo iza zatvorenih kapija – u srcima ljudi. Njegovi junaci su tragične figure, „poetične žrtve ljubavi“ koje ne mogu da se pomire sa društvenim normama.
-
„Nečista krv“: Remek-delo koje kroz sudbinu Sofke prikazuje propadanje stare gospodštine i biološku degeneraciju porodice.
-
„Koštana“: Najlepša srpska drama, himna slobodi, pesmi i žalosti za prohujalom mladošću koja i danas puni pozorišne sale.
-
„Božji ljudi“: Potresne priče o onima koje je čaršija odbacila, a Bora prigrlio svojom umetnošću.
Iako su ga životni putevi vodili dalje, Stanković je u svojim delima ostao večiti zarobljenik vranjske kaldrme. On je likove oblikovao prema pričama koje je slušao u detinjstvu, spajajući više stvarnih ličnosti u jednu kako bi stvorio junake koji deluju življe od stvarnih ljudi. Njegova proza, natopljena fatalizmom i čulnošću, postala je temelj moderne srpske književnosti.
Danas, vek i po nakon njegovog rođenja, Borino delo živi intenzivnije nego ikada. On je ostao jedini pisac koji je tako žestoko i iskreno ispovedio ljubav i ženu, ostavljajući nam u nasleđe Vranje koje više ne postoji u stvarnosti, ali koje će večno trajati na stranicama njegovih knjiga.