Home Izdvojeno Vatra koja nije ugasila veru: Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru

Vatra koja nije ugasila veru: Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru

Danas se navršava tačno 430 godina od jednog od najdramatičnijih događaja u srpskoj istoriji. Na današnji dan, 10. maja 1594. godine, turske vlasti su na beogradskom brdu Vračar spalile mošti Svetog Save, nadajući se da će vatra koja je progutala telo svetitelja istovremeno ugasiti i plamen slobode i nade u srpskom narodu.

by novinar

Ovaj čin nije bio tek puki verski progon, već direktan politički odgovor na veliki ustanak Srba u Banatu pod vođstvom episkopa Teodora. Ustanici su na svojim barjacima nosili lik Svetog Save, ističući ga kao vrhovnog zaštitnika i duhovnog vođu otpora protiv Osmanskog carstva. Suočen sa najvećim buntom do tada, razbesneli veliki vezir Sinan-paša naredio je da se mošti svetitelja prenesu iz manastira Mileševa u Beograd.

Kao simboličan odgovor hrišćanskom svetitelju, Sinan-paša je iz Damaska doneo Muhamedovu zastavu, pokušavajući da sukobu da dimenziju konačnog verskog obračuna. Spaljivanje moštiju trebalo je da bude čin poniženja koji će narod ostaviti bez duhovnog oslonca.

Iako je veličanstveni Hram na Vračaru danas centralno mesto sećanja na ovaj događaj, istoričari i dalje debatuju o preciznoj lokaciji lomače. U 16. veku, pojam „Vračar“ obuhvatao je znatno širu teritoriju nego danas.

  • Vozarev krst: Gligorije Vozarović je sredinom 19. veka podigao drveni krst na mestu za koje je verovao da je poprište spaljivanja (današnji Crveni krst).

  • Tašmajdan: Postoje snažne indicije da se lomača zapravo nalazila na prostoru današnjeg Tašmajdanskog parka, koji je tada bio uzvišenje vidljivo iz svih delova grada, što je odgovaralo nameri Turaka da zastraše što veći broj ljudi.

Namere osmanskih vlasti su se, istorijski gledano, potpuno izjalovile. Umesto da nestane, kult Svetog Save je nakon spaljivanja moštiju postao još snažniji.

U modernoj srpskoj državi, ličnost Rastka Nemanjića postala je neodvojiva od prosvete i školstva. Na inicijativu Atanasija Nikolića, Sava je proglašen za zaštitnika škola, a njegova himna postala je nezvanična svečana pesma naroda.

Danas, 430 godina kasnije, dok vernici širom sveta uznose molitve najpoštovanijem srpskom svetitelju, jasno je da pepeo sa Vračara nije označio kraj, već početak neraskidivog jedinstva nacionalnog identiteta i duhovnosti. Kako narodno predanje i crkvena istorija beleže, gnusni čin Sinan-paše samo je zacementirao Savinu ulogu „večnog oca“ srpske crkve i države.

Izvor: SPC

You may also like

INpress, 2024.