Spasovdan nije samo verski datum; on zauzima posebno mesto u srpskoj državnosti. Upravo je na ovaj praznik 1349. godine car Dušan proglasio svoj čuveni Zakonik, koji je pet godina kasnije na isti dan i dopunjen. Ova istorijska podudarnost ukazuje na to da je Spasovdan vekovima smatran danom za važne početke i donošenje sudbonosnih odluka.
U tradiciji Srbije, Spasovdan se smatra ključnim trenutkom za odbranu useva. Veruje se da je ovo dan kada se „zakrštava letina“, pa je u mnogim krajevima opstao običaj nošenja litija i pohoda na zapise – osveštana stabla (najčešće hrastove). Ovi rituali, praćeni molitvama, imaju za cilj da zaštite sela od grada, insekata i drugih nepogoda.
Verovanje u snagu „spasovske kiše“ i danas je prisutno. U narodu se smatra da padavine na ovaj dan nisu samo vremenska pojava, već blagoslov koji najavljuje rodnu godinu i pune ambare, dok se suša tumači kao loš predznak za poljoprivrednike.
Praznik prati i niz specifičnih zabrana koje su se prenosile generacijama. Tradicija nalaže uzdržavanje od teških poslova, naročito ženskih (šivenje, pletenje), kako bi se izbegla nesreća poput udara groma ili propadanja useva. Postoje i stariji običaji koji su propisivali izbegavanje spavanja tokom dana, kako bi se predupredila tromost tokom ostatka godine.