Sveti Georgije postradao je za hrišćansku veru početkom 4. veka u vreme cara Dioklecijana, nakon čega je njegovo telo preneto u rodnu Lidu, gde su hrišćani nad njegovim grobom podigli hram. Kada je ova svetinja nakon rušenja obnovljena i ponovo osvećena, ustanovljen je poseban praznik u znak sećanja na taj događaj.
Porodična slava i običaji za trpezom
Đurđic se u tradiciji doživljava kao tiha i mirna porodična slava sa simbolikom zahvalnosti za proteklu žetvu i molitve za zdravlje ukućana. Praznik je uvek mrsan, osim kada 16. novembar padne u sredu ili petak, kada se priprema isključivo posna trpeza, dok su slavski kolač i žito obavezni deo obreda.
Prilikom sečenja slavskog kolača, koji se preliva vinom i okreće tri puta, u mnogim krajevima Srbije vodi se računa da se vino ne prospe, jer se veruje da to donosi neslogu u domu. Domaćin pali slavsku sveću uz želju za mirnu kuću i berićetnu godinu.
Narodna verovanja: Šta se ne iznosi iz kuće
Prema narodnom predanju, veruje se da će cela zima proteći onako kako se provede sam dan praznika, zbog čega se izbegavaju svađe, teške reči i započinjanje novih ili teških fizičkih poslova. Posebna pažnja posvećuje se deci, koja se na ovaj dan ne grde, a svaki gost koji uđe u kuću smatra se blagoslovom i ne sme biti odbijen.
U pojedinim delovima zemlje sačuvan je običaj da gosti svečarima na dar nose tri kestena, koji simbolizuju Sveto Trojstvo i po verovanju čuvaju domaćina do naredne slave. Sa druge strane, smatra se da na Đurđic iz kuće ne treba pozajmljivati ni davati ništa, a naročito so, šećer, hranu i alat, kako sreća i blagostanje ne bi napustili dom tokom zime.
Sa praznikom Đurđica u narodnom kalendaru počinju i takozvani vučji dani, koji traju sve do 24. novembra i praznika Svetog Mrate, tokom kojih se u tradiciji poštuju posebna pravila ponašanja u domaćinstvu.
Izvor: SPC