Rođen oko 1308. godine, Dušan je još kao dete osetio gorčinu izgnanstva i zatočeništva zbog sukoba svog oca Stefana Dečanskog i dede kralja Milutina. Ipak, sudbina mu je namenila drugačiji put. Izrastao je u čoveka krupne građe, blagog pogleda i neverovatne harizme pravi prototip srednjovekovnog viteza.
Njegov uspon počeo je na bojnom polju kod Velbužda, gde je pokazao vojnu genijalnost porazivši Bugare. Međutim, ambicija i pritisak vlastele odveli su ga u sukob sa ocem. U avgustu 1331. godine, mladi Dušan je drsko zbacio Stefana Dečanskog sa vlasti, a tragična smrt oca u zatočeništvu ostavila je mrlju na njegovoj biografiji koju crkva nikada nije oprostila.
Krunisan u ranim dvadesetim godinama, Dušan je odmah krenuo u širenje granica. Njegova Srbija prostirala se od Dunava na severu do Korintskog zaliva na jugu, obuhvatajući izlaz na Jadransko, Egejsko i Jonsko more.
Uz njega je uvek stajala carica Jelena, sestra bugarskog cara. Njihova ljubav bila je jaka, a Jelena je imala ogroman uticaj na državne poslove. Pratila ga je u bitkama, a ostalo je zabeleženo da je bila jedina žena koja je boravila na Svetoj gori bežeći od kuge. Iako je po zakonu to bilo zabranjeno, Dušan je kritike kaluđera sasekao čuvenom rečenicom: „Jelena nije žena, nego carica“.
Dušan nije bio samo osvajač, već i zakonodavac. Njegov čuveni Zakonik iz 1349. i 1354. godine bio je jedan od najnaprednijih pravnih akata tog vremena. Za ubistvo člana porodice sledila je smrt, a za krađe i napade javno sakaćenje ili šibanje. Zakon je predviđao surove kazne za seksualno zlostavljanje plemkinja napadač bi gubio obe ruke, bez obzira na društveni status. Strogo je zabranjeno iskopavanje pokojnika i vršenje rituala. Svi koji bi se bavili „vračarenjem“ proglašavani su jereticima i proganjani.
Car Dušan je preminuo iznenada, u decembru 1355. godine. Do danas se nagađa da li je uzrok bio moždani udar ili otrov. Njegova smrt pokrenula je stare priče o kletvi koju je Stefan Dečanski navodno bacio na svoje potomke dok su ga vodili u smrt. Iako je Dušan bio pošteđen, kletva je, prema legendi, stigla njegovog sina Uroša Nejakog, koji nije uspeo da održi moćno carstvo.
Iako je završio Dečane i podigao manastir Svetih Arhangela kod Prizrena, Dušan je izuzetak u lozi Nemanjića jer nije kanonizovan. Smatra se da su razlozi za to način na koji je preuzeo vlast od oca, kao i uvođenje carice na Svetu goru.
Bez obzira na to, za narod je ostao Dušan Silni simbol vremena kada je Srbija bila vodeća sila Balkana. Njegovi zemni ostaci danas počivaju u crkvi Svetog Marka u Beogradu, svedočeći o eri najvećeg uspona srpske države.
Izvor: Istorijski spisi, Ministarstvo kulture i javno dostupni podaci