Dok je pravoslavni svet 7. januara 1993. godine proslavljao najradosniji hrišćanski praznik, u rano jutro, više od tri hiljade pripadnika muslimanskih snaga iz Srebrenice upalo je u Kravicu. Selo, koje je branilo jedva 300 meštana, postalo je poprište nezamislivog terora.
Toga dana ubijeno je 49 meštana. Krvnik nije birao ni godine ni pol. Najmlađa žrtva ove bezumne agresije bio je četvorogodišnji Vladimir Gajić, čije je detinjstvo brutalno prekinuto, dok je najstarija žrtva bila nepokretna starica Mara Božić (89), zverski ubijena u svojoj kući.
Nakon svirepih ubistava, usledilo je sistematsko uništavanje svega što je srpsko. U Kravici je tog dana:
-
Spaljeno 690 kuća.
-
Srušena pravoslavna crkva.
-
Prekopana i oskrnavljena groblja.
Zločinački pohod nastavljen je i u obližnjim Skelanima, gde je ubijeno još 68 meštana, čime je zaokružena tragična slika stradanja srpskog naroda u ovom delu Podrinja.
Tragedija Kravice nije počela devedesetih. Ovo selo je teško stradalo i u Drugom svetskom ratu, kada su snage tadašnjih komšija muslimana (u redovima ustaških jedinica) skoro istrebile stanovništvo, ubivši više od 500 srpskih civila. Decenijama kasnije, ista sudbina zadesila je potomke onih koji su preživeli prethodni genocid.
Ono što porodice žrtava boli podjednako kao i sam gubitak jeste zid ćutanja pravosudnih institucija. Za zločine u Kravici, kao ni za ostala brojna stratišta Srba u srednjem Podrinju, do danas niko nije osuđen.
Glavnokomandujući muslimanskih snaga, Naser Orić, oslobođen je optužbi i pred Međunarodnim sudom u Hagu i pred Sudom BiH. Ova činjenica ostaje kao večna mrlja na obrazu međunarodne i domaće pravde, dok porodice žrtava i dalje čekaju priznanje svog bola.
Izvor: Tanjug