U zimu 1915/1916. godine, vojska Kraljevine Srbije našla se u kritičnom položaju, povlačeći se preko Crne Gore i Albanije ka Jadranskom moru. Austrougarska komanda je shvatila: ako preseku taj pravac kod Mojkovca, srpska vojska će biti potpuno uništena.
Na tom strateškom pragu stajao je serdar Janko Vukotić sa svojom Sandžačkom vojskom. Iako desetkovani, slabo obučeni i bez adekvatne zimske opreme, 6.500 crnogorskih boraca suprotstavilo se moćnoj sili od preko 14.000 austrougarskih vojnika, podržanih teškom artiljerijom i neograničenom municijom.
Glavni okršaj počeo je na Badnji dan, 6. januara. General Rajner, uveren u brzu pobedu, pokrenuo je napad na položaje Kolašinske brigade. Snegom prekrivena Bojina njiva i Razvršje postali su poprište krvavih juriša i protivjuriša.
Iako su Austrougari uspjeli da zauzmu Bojinu njivu, ključnu tačku za prodor ka Mojkovcu, crnogorski vojnici nisu posustajali. Serdar Vukotić je znao – sutrašnji dan, Božić, odlučiće sudbinu oba naroda.
U zoru 7. januara, pod okriljem guste magle, počeo je siloviti kontranapad. U prvim redovima bili su mladići, regruti od 18 do 22 godine, koji su činili trećinu vojske.
-
Uskočki i Kolašinski bataljoni su neustrašivo krenuli u borbu prsa u prsa.
-
Drobnjački bataljon, prekaljena rezerva, dobio je najteži zadatak: povratiti Bojinu njivu pod svaku cenu.
Nakon tri silovita juriša, kroz bodljikavu žicu i kišu metaka, Drobnjaci su uleteli u neprijateljske rovove. Borba se vodila noževima i bajonetima, a pod silinom tog pritiska, elitne austrougarske trupe bile su primorane na povlačenje. Čak je i sam general Rajner, sa isukanim mačem, uzalud pokušao da povrati izgubljene položaje.
„Borili smo se protiv junaka iz bajke…“ – priznao je kasnije austrougarski general Hecendorf, zadivljen otporom ljudi koji su branili granicu na Tari praktično gladni i promrzli.
Iako su na Mojkovcu izvojevali pobedu i zaustavili neprijatelja, crnogorsku vojsku je ubrzo slomila vest o padu Lovćena i Cetinja. Usledilo je bolno naređenje o uništenju oružja i raspuštanju vojske, ali istorijski zadatak je bio ispunjen: „mojkovačka vrata“ su ostala otvorena dovoljno dugo da se srpska vojska spasi.
Vladika Nikolaj Velimirović sažeo je suštinu ove bitke u jednu rečenicu: „Da nije bilo smrti na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu.“
Izvor: RTS, Vojnoistorijski institut Beograd.