Njegov autor bio je mladi kralj muzike – Johan Štraus Mlađi, ali pravi režiser ovog kulturnog trijumfa bio je čovek koji je i u egzilu znao da je pesma nekada jača od topa: knez Miloš Obrenović.
Knez Miloš nije prepuštao stvari slučaju. Živeći u Beču, shvatio je da se ugled nacije ne gradi samo diplomatijom, već i prisustvom u najotmenijim salonima. Angažovati Štrausa, tada najveću muzičku zvezdu, bio je potez vrhunskog vizionara.
Priča kaže da je Miloš platio vrtoglavih 2.000 zlatnih dukata kako bi Štraus komponovao delo zasnovano na srpskim narodnim motivima. Bio je to jasan signal: Srbija nije samo daleka provincija, već zemlja sa sopstvenim ritmom koji zaslužuje mesto u srcu Evrope.
Ono što „Srpski kadril“ (op. 14) čini remek-delom je Štrausova veština da „prevede“ balkanski temperament na jezik bečke profinjenosti. U središtu kompozicije, među elegantnim prelazima, jasno se prepoznaje borbeni i ponosni melos pesme „Rado ide Srbin u vojnike“.
Bio je to trenutak vrhunskog kulturnog susreta srpski prkos upakovan u svilu bečkog dvorca. Te večeri, uz prisustvo Vuka Stefanovića Karadžića i intelektualne elite, Beč je, možda i ne znajući, zaplesao u ritmu srpske slobode.
„Srpski kadril“ postao je simbol jedne ere. Kada su se Obrenovići vratili na vlast, ovo delo je postalo obavezan deo dvorskih ceremonija, spajajući evropske manire sa domaćim ponosom.
Danas, 180 godina kasnije, dok se u Beču i dalje održavaju Svetosavski balovi, Štrausovi taktovi nas podsećaju na vreme kada smo znali da svetu ponudimo najbolje od sebe.
Zvanični sajt Svetosavskog bala u Beču: www.savaball.at
Izvori: Arhivska građa o porodici Štraus (Opus 14), dokumentacija Svetosavskog bala u Beču i istorijske hronike o porodici Obrenović.