Glavni okidač za pobunu bila je odluka bugarskih okupacionih vlasti da sprovedu nasilnu mobilizaciju srpskih mladića. Namera okupatora bila je surova poslati Srbe na front da pucaju u sopstvenu vojsku, očeve i braću koji su se nalazili na Solunskom frontu. Suočeni sa izborom da postanu izdajnici ili da se pobune, stanovnici Toplice, Jablanice i Kosanice izabrali su oružje.
Ustanak su obeležila dvojica vođa čiji su različiti pogledi na ratovanje i danas tema istorijskih debata:
-
Kosta Vojinović: Rezervni poručnik i srce pokreta. On je na terenu formirao Kopaonički odred i verovao je da se sa napadima ne sme čekati. Bio je čovek iz naroda i uživao je njihovo bezgranično poverenje.
-
Kosta Pećanac: Oficir poslat avionom sa Solunskog fronta po nalogu srpske Vrhovne komande. Njegov zadatak bio je da kanališe otpor, ali je bio znatno oprezniji. Strahovao je da će opšti ustanak pre vremena doneti stravične civilne žrtve, zagovarajući gerilske akcije do proboja fronta.
Ustanak je zvanično planuo krajem februara u Kuršumliji. Ubrzo su, u snažnom naletu, oslobođeni Prokuplje, Lebane i Blace. Stvorena je „država u državi“ – slobodna teritorija duga oko 80 kilometara, gde je ponovo uspostavljena srpska administracija i sudstvo. Taj kratki dah slobode prekinut je angažovanjem čitavih neprijateljskih divizija povučenih sa fronta kako bi se ugušila pobuna „običnih ljudi“.
Gušenje ustanka pretvorilo se u nezapamćenu kaznenu ekspediciju usmerenu protiv civilnog stanovništva.
-
Ljudske žrtve: Procenjuje se da je u odmazdi zverski ubijeno oko 20.000 ljudi, među kojima je bio ogroman broj žena, dece i staraca.
-
Spaljena zemlja: Na desetine sela između Prokuplja i Leskovca potpuno su zbrisana sa lica zemlje, čime je trajno promenjena demografska slika ovog kraja.
Kosta Vojinović je ostao veran borbi do samog kraja. Opkoljen u decembru 1917. godine u jednoj vodenici kod sela Grgure, ranjen je izvršio samoubistvo kako ne bi pao u ruke neprijatelju.
„Toplički ustanak nije bio samo vojni poduhvat, već krik naroda koji nije imao drugog izbora osim borbe za goli opstanak.“
Iako je plaćen stravičnom cenom, ovaj ustanak je pokazao da okupator nikada nije imao potpunu kontrolu nad srpskom zemljom. Toplica je postala simbol žrtve i neugasle nade u konačno oslobođenje koje je usledilo godinu dana kasnije.
Izvor: Dnevnik Koste Vojinovića, Vojni arhiv u Beogradu