Praznik je ustanovljen u Jerusalimu krajem IV veka kao uspomena na događaj kada je narod, čuvši vest o vaskrsenju Lazara, dočekao Hrista sa palminim grančicama i cvećem. Jevanđelisti beleže da je Isus u grad ušao na magaretu, skromno, dok su mu vernici, prepoznajući u njemu Spasitelja, prostirali haljine na put i klicali „Osana Sinu Davidovom“.
U srpskoj tradiciji, Cveti su neraskidivo povezani sa buđenjem prirode i prolećnom čistotom. Dan počinje ritualnim umivanjem vodom u kojoj je potopljeno poljsko cveće ubrano na Vrbicu, kako bi ukućani tokom cele godine bili zdravi i vedri.
Iako su običaji varirali kroz vreme, suština je ostala ista – slavljenje života. Dok se u seoskim sredinama cveće i dalje često čuva u posudama u dvorištu, u gradovima su cvetni buketi postali nezaobilazan ukras domova. Svaki ubrani cvet nosi svoju poruku: dren za snagu, ljubičica za privlačnost, a ruža za rumenilo i svežinu.
Pored verskog karaktera, ovaj dan zauzima posebno mesto u nacionalnoj istoriji Srbije. Na Cvetnu nedelju, 23. aprila 1815. godine, vojvoda Miloš Obrenović podigao je u Takovu Drugi srpski ustanak. Ovaj sudbonosni trenutak kod takovskog grma označio je prekretnicu u borbi za oslobođenje od turske vlasti, zbog čega se Cveti proslavljaju i kao simbol državotvornosti.
Budući da je post u toku, današnji dan je jedan od retkih u kojima je dozvoljena konzumacija ribe. Sa zalaskom sunca i završetkom današnjeg praznika, vernici ulaze u najstrožu sedmicu posta, posvećenu sećanju na poslednje dane Hristovog zemaljskog života, stradanje i iščekivanje najvećeg hrišćanskog praznika – Vaskrsa.