
Foto: Privatna arhiva Maja Stanković
Zavirite u čudesni, beskompromisni svet stvaranja Maje Stanković iz Panađurišta
Zanati ne umiru dok ima ko da ih brani iglom, krvlju i strašću – a Maja Stanković iz Panađurišta, jednog od najstarijih vranjskih naselja, je upravo ta energija koja drži konce u rukama kada se drugima tresu. Pozorišna i plesna kostimografkinja, magistar nauka i inženjer tekstilne tehnologije, predana slikarka i žena koja bez greške balansira između organizovane histerije u studiju, kreiranja unikatnih komada i osvajanja zlatnih medalja širom Evrope, za naš portal govori bez zadrške.
O tome kako se preživljava u ritmu „za juče“, zašto gaće i kostimi traže istu dozu zanatske poštenosti, kako se iz mirisa tamjana, indijskih džidžica i starih vinila rađa prava inspiracija, i zašto je najvažnije pravilo opstanka u umetnosti – goreti za nešto i postojati.
Između poslednjih proba za predstavu „Kleopatra“, pakovanja kofera za Poljsku i neizbežne prve jutarnje kafe, Maja odgovara na naša pitanja.
Vaš studio, a samim tim i Instagram profil @panadjuriste, nosi specifičan naziv „Panadjurište Art Studio“, inspirisan krajem u kojem ste odrasli. Zašto ste se odlučili da svoj kreativni prostor nazovete baš po delu grada u kome ste odrasli?
- Panadjurište – Borba kao imperativ, bunt kao izraz, ljubav kao moto.
Istina je da je u osnovi ove odluke postojala i doza svesnog kontriranja modernim trendovima. U vremenu kada se sve više nameću tuđi termini, strane reči i pomodni nazivi koji često gube svaku ličnu boju, želela sam potpuno suprotno – da izvučem na svetlost dana nešto najautentičnije što nosim u sebi.
Sa druge strane, to je i vrsta mog provocirajućeg stava prema sredinama poput Beograda, u kome danas živim i radim. Želela sam da glas o Panadjurištu odjekne svetom.
Da li veći grad pruža i veće mogućnosti?
- Veliko selo puno automobila klase G, dok ja tražim mesto gde da uparkiram svog Punta.
Sve te takozvane ’veće mogućnosti’ ne znače apsolutno ništa ukoliko nemate radnu etiku i energiju da sami stvarate svoj put. Džabe vam Beograd ako vi sami ne stojite iza svog rada. Svi ti blistavi spoljni efekti ne vrede mnogo ako u sebi nemate onu pravu, suštinsku vrednost i meru.
Koliko Vas koreni i uspomene iz detinjstva inspirišu u radu?
- Pedeset nijansi GRAO
Sve što danas radim u nauci direktan je izdanak mojih korena i uspomena iz detinjstva. Moj poslednji naučni rad bavi se etnolingvistikom i etimologijom boja, a klica tog istraživanja posejana je mnogo pre bilo kakve akademske literature — u prvim susretima sa narodnim nazivima nijansi koje su obeležile moje odrastanje. Od babine čuvene grao boje, preko šerpa plave, pa sve do rezedo i ciklama, taj slikoviti, narodni spektar bio je moj prvi udžbenik. Te reči nisu bile samo puki opis predmeta oko mene, već život, narod, kuća, dom.
Kako je Vaš modni i umetnički put od studija dizajna doveo do stvaranja sopstvenog kutka i brenda pod ovim nazivom?
- Daću krv, sreću, suze i znoj
Kroz savršenu kombinaciju visoke mode i još višeg nivoa mazohizma! Ozbiljnost zanata se ne peče u amfiteatrima, već u godinama kada radite kao crnac, dok vam se prsti ne naviknu na iglu, a kičma na radni sto. Do sopstvenog kutka se ne stiže liftom, nego puzanjem uzbrdo.

Foto: Privatna arhiva Maja Stanković
Kada i kako ste zakoračili u svet plesne kostimografije, i sa kojim ste sve plesnim grupama i medijskim kućama ostvarili saradnju?
- Dobro došli drugovi na našu malu maskaradu
Od prvog dana svoje profesionalne karijere radila sam kao pozorišni kostimograf za Favi produkciju iz Beograda, Showtime Production iz Istre i Sklade smeha iz Ljubljane. Godine 2025. prešla sam na plesnu kostimografiju, kada me je angažovao kabaret Lafayette, potom Pink televizija, a onda sam ostvarila najlepše saradnje sa privatnim plesnim školama poput Baletskog studija Profizio i Dance centar Ikigai, sa kojima živimo i dišemo kao jedno, sa zajedničkom željom da naše nastupe dovedemo do savršenstva.
Koliko se rad na scenskom i plesnom kostimu razlikuje od klasične modne izrade, s obzirom na to da kostim mora da prati pokret i energiju tela?
- Šalvare i šamija i tu i tamo
Ne razlikuje se uopšte. Juriš ti dete po ulici, juri plesač na sceni. Veruj mi, tebi je teže.
U teoriji, pozorišni kostimograf ili krojač bi trebalo da ulazi u složene račune biomehanike, rastegljivosti materijala i scenske iluzije. U praksi? Kostim na sceni živi isto onoliko surovo koliko i odeća u svakodnevnom haosu. Razlika je samo u nameni, ali logika je ista: zanat je zanat. Ako kroj nije tačan, ako nije dobro sašiveno i ako materijal nije adekvatan – pući će i na daskama koje život znače i na pijaci dok juriš dvoje dece. Zato se dobra kostimografija ne pravi sa idejom da lepo visi na lutki, već da živi sa telom koje se otima, trči, pleše i živi punim plućima.
Kada dobijete novi projekat vezan za scenski nastup, kako izgleda proces stvaranja – od prvog crteža i skice, preko izbora materijala, do finalnog šivenja?
- Treba mi j….. medžik
Ceo proces počinje uz frcanje prve jutarnje kafe i žvrljotine na papiru (crtež), a završava se u kasnim večernjim satima pred samu probu ili izlazak na scenu, kada hvatamo poslednje šavove. Materijal biramo u hodu, sa asistentima dok preživljavamo na bureku. Svima treba nešto “za juče” – radimo jedno preko drugog, hronično ne spavamo, i nikome nije jasno šta radi ali radi, bez predaje i kukanja. To je zapravo jedna organizovana histerija… a onda svane dan takmičenja, sve čarobno sedne na svoje mesto i ispade TOP!
Pored mode i kostima, aktivno slikate i crtate. Na koji način se te dve sfere – likovna umetnost i modni dizajn – prepliću u Vašem radu? Da li Vam platno služi kao ventil za ideje koje ne mogu stati u formu odeće?
- Šivaljka i bojanka
Slikarstvo i moda u mom radu su neraskidivo povezani, ponajviše zato što su mi crtanje i slikanje bili glavni predmeti na fakultetu. U praksi se to savršeno prožima, jer bez crtanja i skice ne postoji osnova za bilo koji odevni komad koji kasnije treba da realizujem. Uostalom, kao magistar nauka i inženjer u oblasti tekstilne tehnologije, prirodan sled mog daljeg usavršavanja jesu doktorske studije na Fakultetu primenjenih umetnosti i zvanje doktora umetnosti, čime bih i formalno objedinila te dve moje ljubavi – slikarstvo i kostimografiju.
Veliku pažnju privlače Vaše radionice šivenja donjeg veša, što je prilično specifičan i intiman zanat. Kako su nastale ove radionice i šta polaznice najčešće ponesu sa njih – da li je u pitanju samo veština ili i oslobađanje kroz rad?
- Šta da kažem, šta da slažem sad
Što se tiče ‘intimnog zanata’ – tu smo još uvek na sigurnom terenu! Gaće ne skidamo, ali ih zato sa ponosom pravimo i nosimo. Na kraju krajeva: gaće ko gaće, a šivaljka ko šivaljka – pošten posao kao i svaki drugi!
Da li se danas, u eri brze mode i masovne proizvodnje, vraća interesovanje ljudi za ovakve zanatske i unikatne veštine?
- Dala baba dinar da udje u kolo, a dva da izadje
Svi bi preko noći da budu modni magovi sa svojim brendom, a onda posle prve probe shvate da moda nije baš lagana šetnja po pisti, nego krvav rad i igla koja ubada. Ali dobro, ko hoće umetnost i muku, dođe kod nas da se čeliči.
Gde pronalazite svakodnevnu inspiraciju u moru vizuelnih informacija na društvenim mrežama?
- Drvce sreće i džidže
To je suština prave kreativnosti – ne dolazi iz suvoparnog buljenja u prazan papir i čekanja da se desi čudo, već iz svakodnevnog hoda, mirisa, šetnji i ljudi. Sve počinje u pokretu. Odem do metraže, prepipam materijale, pa skočim do crkve Bogorodice – uzmemo neki dobar tamjan, jer mirisi i te kako umeju da probude misli i pokrenu energiju. Onda produžimo do Drvceta sreće, one naše male radnjice sa sitnicama i džidžicama. Tamo malo budemo sa ljudima, gledamo te indijske drangulije, pa svratimo do pozamanterije da preturamo po tračicama, pertlicama i ukrasima. Na kraju, pazarimo neku staru vinil ploču. Pustimo je da se okreće i vrtimo je u nedogled – i onda, samo od sebe, nekako sve se pojavi.
Na čemu trenutno radite?
- Od nule do nazad

Foto: Privatna arhiva Maja Stanković
Trenutno radimo na promociji knjige čiji sam ilustrator „Od nule do nazad“ Aleksandra Markovića, koja je nedavno izašla iz štampe, privodim kraju dizajn korica za novu knjigu, a uveliko sam i u razradi večernje predstave “Kleopatra”, čija je plesna minijatura premijerno predstavljena 7. novembra 2026. u Kosovskoj Mitrovici.
Kako bi opisali sebe?
- “Ja sam tvrdoglava…iz inata”
Protni konac kroz iglu dok se svima tresu ruke.
Putujete u Poljsku ovog vikenda?
- Dodjoh, videh, pobedih
Prokrstarili smo mapom i ostavili konkurenciju iza sebe — od Beča 2022, preko Istanbula 2023, Riminija 2024, San Rema 2025, sve do Rima i Skoplja 2026. Zlatne medalje su nam već odavno domaća forma, a trofeja imamo toliko da nam treba novi magacin. Sada je red došao i na Poljsku. Stigao je i taj vikend, a stanica je Krakov. Obećavam vam — pokupićemo sva njihova zlata i doneti ih tamo gde im je mesto: nazad u Srbiju, u Vranje, u Panadurište!
Ovaj intervju sa našom sagovornicom rađen je pre puta u Poljsku, pa odgovor sada dopunjujemo sjajnim rezultatima sa Međunarodnog takmičenja u Krakovu – Fest Info Dance / BS „Profizio“ osvojio je čak 12 zlatnih, 3 bronzane i 3 specijalne nagrade!
Koja bi bila Vaša poruka mladim kreativcima i dizajnerima koji žele da pokrenu sopstvenu priču, ostanu dosledni sebi i spoje više različitih umetničkih disciplina?
- Uvek je dobro kada se pruži ručica, pa makar i jednom crvenom da se okiti muzika
Manite se budalaština i besmisla. Svaka nebriga se plaća i nemojte dozvoliti da vas prebitnoća i površnost pregaze. Radite, stvarajte, budite prisutni, radujte se svakom trenutku, gorite za nešto! POSTOJITE!
***
Razgovor sa Majom ne ostavlja ravnodušnim. Kroz priču o scenskoj kostimografiji, radu pod pritiskom i posvećenosti detaljima, jasno se vidi koliko su u njenom svetu umetnost, zanat i svakodnevica neraskidivo povezani.
Dok sa nestrpljenjem iščekujemo premijeru predstave „Kleopatra“ i nove projekte koji nastaju u njenom studiju, jedno je sigurno – iza svakog njenog uspeha stoje sati i sati rada, upornost i jasna vizija od koje ne odustaje.






