Bajka „Šljive za đubre“ deo je bugarske narodne književnosti. Pojavljuje se u zbirkama bugarskih narodnih priča kao primer mudrosti i lukavstva. Ističe vrednosti kao što su čistoća, marljivost i snalažljivost, koje su bile cenjene u tradicionalnom društvu. Ova bajka je tipičan primer poučne narodne priče, gde se kroz neobičan postupak (razmena šljiva za đubre) procenjuju karakterne osobine ljudi. Seljak, kao mudar otac, koristi ovu nekonvencionalnu metodu da pronađe pravu nevestu za svog sina – onu koja je čista, vredna i ne hvali se tuđim trudom, već pomaže drugima.
Bajka „Šljive za đubre“, kao i većina narodnih bajki, nema jednog poznatog autora. Ona pripada kategoriji narodnih bajki, što znači da je nastajala i prenosila se usmenim putem kroz generacije. Vremenom, priča se menjala, dopunjavala i prilagođavala od strane raznih pripovedača, sve dok nije dobila formu koju danas poznajemo. Njen “autor” je zapravo bugarski narod, koji je kroz generacije pripovedao, dopunjavao i prenosio ovu poučnu priču, čineći je delom svog kulturnog nasleđa.
* * *
Šljive za đubre
Jedan seljak je odlučio da oženi sina dobrom i vrednom devojkom. Natovario je zaprežna kola šljivama. Krenuo je po selima da ih prodaje.
—Hajde, šljive za đube, šljive za đubre ! — Seljak je vikao i vozio zaprežna kola ulicama.
Žene, devojke i bake su pohitale da pometlaju kuće. Takmičile su se koja će sakupiti više smeća, kako bi uzela više šljiva. Jedna je nosila pun džak, druga drveni avan, treća kecelju. Nose i hvale se:
— Pogledajte koliko sam đubreta sakupila iz kuće! Dobro je što je došao toliko glup šljivar, pa da mu ga damo u zamenu za šljive!
Seljak je prikupljao đubre, a davao šljive. U jednom trenutku je došla lepa devojka. Stiskala je đubre u maramici.
— E-e, lepa devojko, sakupila si vrlo malo— , rekao je šljivar. — Kakve šljive mogu da ti dam za toliko malo đubreta!
—Nemamo više, čiko, nemamo. Ovo đubre nije iz naše kuće. Komšije su mi ga dale, jer sam im pomogla u metlanju.
Kada je šljivar to čuo, mnogo se je obradovao.
—Takva čista i vredna devojka, koja kod kuće ne čuva đubre, biće najbolja domaćica za mog sina —rekao je u sebi i uzeo je za snaju.
* * *
Slivi za smet
Edin selyanin namislil da oženi sina si za dobro i rabotno momiche. Natovaril kola săs slivi. Trăgnal po selata da gi prodava.
— Haide slivi za smet, slivi za smet! — vikal selyaninăt i karal kolata po ulitsite.
Razbărzali se zheni, momi, babi da metat kăshtite. Nadprevarvali se koya poveche smet da săbere, ta poveche slivi da vzeme. Edna nosi tsyal chuval, druga — krina, treta — prestilka. Nosyat i se hvalyat:
— Ya poglednete kolko smet săbrah iz kăshti! Dobre, che doide takăv glupav slivar, da mu ya dadem za slivi!
Selyaninăt vzemal smet, daval slivi. Po edno vreme došlo hubavo momiche. To stiskalo smet v kărpa.
— E-e, hubava devoyko, mnogo malko si săbrala — kazal slivaryat. — Za tolko smet kakvi slivi shte ti dam!
— Nyama po-poveche, chichko, nikak nyamame. Taya smet ne e ot našata kăshta. Dadoha mi ya săsedite, zedeto im pomagah da metat.
Slivaryat kato chul tova, mnogo se zaradval.
— Takova chisto i rabotlivo momiche, koeto ne dărži smet v kăshti, shte băde nay-dobrata kăshtovnitsa za moya sin — rekal si toy i go vzel za snaha.
Pokrovitelj projekta „Bugarske bajke: riznica narodne mudrosti“ – „Bŭlgarski prikazki: sŭkrovishtnitsa na narodnata mădrost“ je Ministarstvo informisanja i telekomunikacija RS. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
