Sveti Simeon Stolpnik, rođen oko 389. godine u selu Sis u maloazijskoj oblasti Kilikija, preminuo je 24. jula 459. godine u mestu Kalat Siman. Njegov životni put bio je izuzetno neobičan i ispunjen podvizima. Od detinjstva, kada je bio čobanin, pa do zamonašenja u manastiru Teleda, Simeon je pokazivao izuzetnu revnost u veri, što ga je čak dovelo do privremenog izbacivanja iz monaškog bratstva zbog preteranog asketizma.
Bio je toliko posvećen duhovnom životu da je svoje telo mučio užetom od palminih vlakana. Nakon boravka u bunaru i keliji, odlučio se na jedinstven podvig – život na stubu. Prvo na nižem, a potom na stubu visokom šesnaest metara, gde je proveo decenije, propovedajući narodu. Sa svog stuba, Simeon je savetovao, isceljivao i pricao o veri, privlačeći ljude iz raznih krajeva, uključujući Arabljane, Persijance i Jermene.
Sveti Simeon Stolpnik je važio za velikog čudotvorca. Vernici mu pripisuju vlast nad životinjama, čak i onim opasnim poput tigra. Posebno je poznata priča o zmiji kojoj je izlečio oko. Imao je i proročanske moći, a verovalo se da može preobratiti i okorele razbojnike. Njegov uticaj bio je toliki da je, prema sirijskoj verziji životopisa, imao uticaja i na politiku careva Teodosija II i Markijana, štiteći hrišćane i boreći se protiv jeresi.
Sveti Simeon se upokojio u septembru 459. godine, u 103. godini života. Njegove mošti nalaze se u crkvi u Antiohiji (današnja Antakija, Turska).
U narodu je ostalo verovanje da od današnjeg dana počinje jesenja setva, a Sveti Simeon Stolpnik se smatra njenim zaštitnikom. Zato se u mnogim mestima zadržao običaj nošenja semena iz kuće u crkvu na osveštenje, kako bi godina bila dobra i rodna. Takođe, na današnji dan se prati i mesec – ako je mlad, veruje se da će žito dobro roditi, a cela godina biti rodna.
Pored obeležavanja Svetog Simeona Stolpnika, Srpska pravoslavna crkva danas slavi i početak nove crkvene godine, odnosno crkveni Indikt. U hrišćanskoj istoriji, godina se tradicionalno počinje u septembru u slavu Svetog cara Konstantina Velikog, rođenog u Nišu. Njegova pobeda nad Maksencijem, neprijateljem Hristove vere, donela je slobodu hrišćanske veroispovesti, što je bio prelomni trenutak za razvoj hrišćanstva.
Od 1989. godine, na predlog Vaseljenskog patrijarha, ovaj dan se obeležava i kao dan tvari Božije, odnosno svega što je Bog stvorio. Ovaj praznik podseća ljude na važnost brige o životnoj sredini i prirodi, naglašavajući odgovornost čoveka prema Božijoj tvorevini.
U sedištu svake Eparhije, na današnji dan služi se kolenopreklona molitva Gospodu. Molimo se za blagoslov „venca godine“, za mir u pravoslavlju, za dobrobit cele godine, za očuvanje svih gradova i mesta, za zaštitu hristoljubivih vladara i za pobedu naroda božijeg nad protivnicima.
Izvor: SPC