Stefan Uroš V bio je sin cara Dušana Silnog, pod čijom se vlašću srpska država prostirala od Dunava pa sve do Epira i Tesalije, obuhvatajući veliki deo Balkana. Međutim, Uroš je, iako je nasledio ogromnu teritoriju, u istoriji ostao upamćen kao Uroš Nejaki, nadimak koji je dobio u narodu zbog svoje nesposobnosti da očuva jedinstvo Carstva.
Tokom njegove vladavine, Srbija se suočila sa unutrašnjim rascepom. Glavni protivnik bio mu je stric, Simeon Nemanjić, polubrat cara Dušana, koji je proglasio nezavisnost u južnoj polovini Carstva. Iako su mu podršku pružili crkveni čelnici i vlastela na Državnom Saboru 1357. godine, Uroš nije uspeo da obuzda moćne feudalce. Slabost pred spoljnim neprijateljima i neuspeh u zaštiti granica dodatno su ubrzali raspad države na manje despotovine.
Pred kraj vladavine, Uroš dobija savladara Vukašina Mrnjavčevića, čiji je sin Marko bio predviđen za naslednika s obzirom na to da car Uroš nije imao direktnih potomaka.
Uroš Nejaki preminuo je pod misterioznim okolnostima, 2. ili 4. decembra 1371. godine. SPC je prihvatila predanje po kojem ga je u lovu, željnog da preuzme presto, ubio sam Vukašin Mrnjavčević. Iako istoričari vode rasprave o tačnim okolnostima njegove smrti, Crkva ga je proglasila za svetca i mučenika dva veka kasnije. Kritičari ovog proglašenja, ipak, naglašavaju da je raspad Carstva nakon njegove vladavine glavni argument protiv njegovog kanonizovanja.
Život Stefana Uroša V, iako smatran “nejakim” u političkom smislu, bio je posvećen Crkvi. Njegova zadužbina je Manastir Matejča, a velikodušno je pomagao i mnoge druge manastire i crkve.
Ipak, ni posle smrti nije našao mira. Njegove mošti su imale dug put seljenja: Prvobitno su počivale u manastiru Svetog Uroša u Nerodimlju. Godine 1705. prenete su u manastir Jazak na Fruškoj Gori. Dalje su se selile između Vrdnika, Krušedola i Jaska. Za vreme Drugog svetskog rata, zbog straha od uništenja od strane ustaša, mošti su krišom prebačene u Sabornu crkvu u Beogradu, gde i danas počivaju.
Izvor: SPC