U vreme vladavine rimskog cara Maksimijana Herkula, hrišćanstvo je u Nikomidiji cvetalo. Grad je svakim danom bio bogatiji za nove vernike, što je izazvalo bes i ogorčenje cara, koji je počeo da kuje plan za njihovo potpuno istrebljenje.
Prilika se ukazala na praznik Rođenja Hristovog (Božić). Saznavši da će se hrišćani masovno okupiti u crkvi, car je naredio vojsci da opkoli zdanje i pripremi lomaču.
Usred svečane službe, carev izaslanik je prekinuo molitvu i vernicima saopštio jeziv ultimatum: ili će odmah prineti žrtvu idolima, ili će svi biti živi spaljeni.
U tom trenutku, tišinu je prekinuo arhiđakon rečima koje su svima ulile snagu: „Pogledajte, braćo, na žrtvenik u oltaru Gospodnjem i razumite da se na njemu sada za nas žrtvovao Gospod i Bog naš istiniti, pa zar mi da ne položimo za njega duše naše na mestu ovom svetom!“
Nakon ovih reči, narod je jednoglasno izabrao smrt u plamenu umesto izdaje svoje vere. Dok je vatra gutala crkvu, dvadeset hiljada hrišćana je do poslednjeg daha pevalo slavu Bogu.
U narodu postoji verovanje da se na današnji dan treba pomoliti ovim mučenicima kako bi se dobila duhovna snaga za prevazilaženje životnih prepreka. Ako želite da ulijete snagu sebi i svojim bližnjima, izgovorite ove reči:
„Mučenici Gospodnji, blažena je zemlja koja se napila vaše krvi i sveto je mesto koje je primilo vaša tela: U podvigu, đavola pobediste i Hrista sa slobodom propovedaste! Njega kao Blagoga molite da spase duše naše.“
Izvor: SPC