Od 10. januara pa sve do Bogojavljenja, odnosno 19. januara, narodni kalendar ulazi u svoj najmračniji period.
Period od devet dana, poznat kao „Nekršteni dani“, predstavlja vreme kada je, prema verovanju, zemlja otvorena, a granica između našeg i „onog“ sveta najtanja.
Predanje kaže da, dok Isus nije bio kršten, demoni, dusi i mračne sile imaju veću moć nego inače. Oni vladaju od trenutka kada se smrkne, pa sve dok prvi petlovi ne najave zoru. Zbog toga se od davnina veruje da noću nikako ne treba izlaziti iz kuće.
Oni koji baš moraju da putuju nakon zalaska sunca, prema savetima naših starih, ne bi smeli da kreću bez „zaštite“. U džepu se obavezno nosio čen belog luka, krst ili neki oštar metalni predmet, kako bi se odvratili zli uroci.
U mnogim krajevima Srbije i danas se pažljivo poštuju pravila koja štite dom i porodicu. Veruje se da u ove dane žene ne treba da predu, tkaju ili peru veš. U pojedinim selima, naročito u vlaškim krajevima, roletne se spuštaju, a zavese navlače kako se svetlost iz kuće ne bi videla spolja. Stari kažu da se noću ne pije voda iz otvorenih posuda, jer se demoni u njih uvlače i vrebaju neoprezne.
Iako ovaj period zvuči sumorno, naš narod je uvek pronalazio način da „odagna bedu“. Zanimljivo je da su svi ovi dani mrsni, pa se ne posti čak ni sredom ni petkom, sve do Krstovdana (18. januara).
Nekada su selima krstarile maskirane povorke koledari. Prerušeni u čudovišta i duhove, oni su galamom, pesmom i smehom terali strah i nečastive sile. Verovanje je jasno: što je više graje i veselja uz punu trpezu, to će svaka muka brže proći.
„Nekršteni dani“ završavaju se 19. januara na Bogojavljenje, kada se, prema verovanju, nebo otvara, a vode osvećuju, čime se završava ovaj mračni period godine.
Izvor: Istorijski zabavnik