Iznošenje plaštanice predstavlja jedan od najdirljivijih i najznačajnijih činova bogosluženja na Veliki petak, kulminirajući tugom i sastradanjem pravoslavnih vernika sa Hristovim stradanjem i smrću. Plaštanica, platno na kome je izvezeno ili naslikano telo položeno u grob nakon skidanja sa krsta, simbolizuje Hristovu žrtvu i njegovu pobedu nad smrću, iako se u ovom trenutku bogosluženja akcenat stavlja na ljudsku dimenziju stradanja Bogočoveka.
Ovaj obred nas vraća u Jerusalim, u vreme kada je telo Hristovo položeno u grob Josifa iz Arimateje. Iznoseći plaštanicu, Crkva na vidljiv način predstavlja ovaj ključni događaj spasenja. Vernici imaju priliku da se poklone plaštanici, celivaju je i na taj način izraze svoju ljubav, poštovanje i bol zbog Hristovog stradanja. Ovaj čin nije samo spomen na prošlost, već i živo učešće u tajni Hristove smrti i vaskrsenja.
Kroz statije – opelo Hristovo – koje slede nakon iznošenja plaštanice, vernici pesmama i molitvama oplakuju nevino stradanje Gospodnje. Ove pesme izražavaju duboku tugu, ali istovremeno i nadu u vaskrsenje. Prisustvo plaštanici podseća nas na cenu našeg spasenja i na neizmernu ljubav koju je Bog pokazao prema čovečanstvu poslavši svog jedinorodnog Sina na stradanje.
Iznošenje plaštanice je stoga više od običnog obreda. To je prilika za duboko duhovno proživljavanje, za pokajanje i za razmišljanje o smislu Hristove žrtve. To je vreme kada se naša srca sjedinjuju u bolu sa Bogorodicom i apostolima, ali i u nadi na skorašnje Vaskrsenje. Plaštanica ostaje pred vernicima tokom Velikog petka i subote, kao tihi svedok Hristovog položaja u grobu, ali i kao predznak njegove slavne pobede nad smrću koja će uslediti.