Iako je danas možda manje poznat kao praznični dan u narodu, nekada je ovaj datum bio izuzetno važan i praćen specifičnim običajima i narodnim verovanjima koja su se u mnogim krajevima Srbije poštovala, a ponegde se praktikuju i danas.
Prorok Jeremija je, prema predanju, počeo da proriče već u svojoj petnaestoj godini, zbog čega je često dolazio u sukob sa tadašnjim vlastima. Uprkos progonima, zatvaranjima i nemilosti vladara i moćnika, narod ga je izuzetno cenio i voleo zbog njegove mudrosti i proročkih reči.
Zanimljivo je da se kao zaštitnik Svetog proroka Jeremije u narodnom predanju uzima zmija otrovnica. Iz ovog verovanja proistekao je i glavni običaj koji se vezuje za ovaj dan – ritualno rasterivanje zmija. Sa prvim zracima sunca, jedan od ukućana bi uzeo tiganj ili šerpu i uz glasno udaranje ponavljao specifičnu pesmu-zaziv:
“Jeremija u polje, a sve zmije u more!
Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala,
oba oka izbola, na dan trna glogova.
Na četiri šipova, zlu kob izela”.
Verovalo se da će zvuk udaranja i izgovorene reči oterati zmije što dalje od kuća i imanja. Prema narodnom običaju, dokle god se čuje lupanje i ova pesma, zmije neće smeti da se približe tom području.
Pored ovog jedinstvenog običaja, na dan Svetog proroka Jeremije postojao je i još jedan nije se smelo uzimati iglu i konac u ruke. Razlozi za ovo verovanje nisu sasvim jasni, ali su bili deo poštovanja prema ovom svetitelju i tradiciji vezanoj za njegov dan.
Iako se danas ovi običaji ređe praktikuju, sećanje na Svetog proroka Jeremiju i verovanja koja su ga pratila ostaju deo bogate kulturne baštine srpskog naroda. Ovaj dan nas podseća na vremena kada je priroda imala značajnu ulogu u svakodnevnom životu i kada su se kroz rituale i verovanja tražili načini da se zaštite dom i porodica.