Božić je dan kada hrišćanski svet slavi Rođenje Gospoda Isusa Hrista – događaj koji je zauvek promenio istoriju čovečanstva. To je praznik koji nas podseća na beskrajnu Božiju ljubav, ali i na važnost zajedništva, praštanja i unutrašnjeg mira.
Dok su badnjak i česnica prelepi simboli praznika, Sveta tajna pričešća je njegova suština. Nakon višenedeljenog Božićnog posta, vernici na Božićnoj liturgiji pristupaju Svetoj čaši. Pričešćem (Telom i Krvlju Hristovom) vernik se na najneposredniji način sjedinjuje sa samim Bogom. Post koji prethodi Božiću nije samo odricanje od hrane, već priprema duše i tela da postanu „pećina“ u kojoj će se Hristos iznova roditi. Liturgijsko sabranje i pričešće predstavljaju istinski doček Bogomladenca, čineći nas učesnicima večne radosti.
Srpski običaji vezani za Božić spadaju u najlepše i najsadržajnije krugove naše narodne tradicije. Oni počinju pre samog praznika i traju nekoliko dana.
Rano ujutru na Božić, u kuću dolazi specijalni gost – položajnik. On je simbol Mudraca sa Istoka koji su došli da se poklone Hristu. Položajnik prilazi ognjištu (ili šporetu), džara vatru i izgovara blagoslov:
“Koliko varnica, toliko sreće, koliko varnica, toliko para, koliko varnica, toliko zdravlja i veselja…”
Umesto običnog hleba, za Božićni ručak mesi se česnica. To je pogača u koju se stavlja novčić, ali i delići koji simbolizuju napredak u domaćinstvu (grančica badnjaka, zrno žita). Česnica se ne seče nožem, već se okreće i lomi rukama među članovima porodice. Veruje se da će onaj ko nađe novčić imati posebnu sreću i blagoslov tokom cele godine.
Na Božić se ljudi pozdravljaju rečima: „Mir Božiji, Hristos se rodi!“, na šta se odgovara: „Vaistinu se rodi!“. Ovaj pozdrav prati i običaj mirboženja – ljubljenja i praštanja svima sa kojima smo bili u zavadi, jer nema prave proslave Božića bez unutrašnjeg mira.
Božić je izrazito porodični praznik. Tog dana se ne ide u goste (osim položajnika), već porodica na okupu proslavlja radost života. Praznična trpeza, tamjan koji miriše kućom i zapaljena sveća stvaraju atmosferu svetinje u svakom domu.
Božić nas uči da je najveći dar koji možemo dati jedni drugima upravo vreme, ljubav i pažnja.
***
Najradosniji hrišćanski praznik 7. januara, pored Srpske pravoslavne crkve, proslavljaju Ruska pravoslavna crkva, Jerusalimska patrijaršija, Sveta Gora, starokalendarci u Grčkoj i egipatski Kopti, koji poštuju julijanski kalendar.
SPC slavi Božić tri dana. Drugi dan Božića je Sabor Presvete Bogorodice, u znak zahvalnosti što je rodila Spasitelja, dok se trećeg dana slavi Sveti Stefan. Božić je uvek mrsni dan, kojem je prethodio četrdesetodnevni božićni post, koji predstavlja pročišćenje duha i tela. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima i objavljuje se dolazak Božića i božićnog slavlja. U hramovima se čita poslanica arhijera Srpske pravoslavne crkve.
Inače, datum obeležavanja Božića se prvi put pominje kao praznik 336. u jednom rimskom kalendaru. Do 16. veka svi hrišćani su Božić slavili istog dana, a nakon 1582. i prihvatanja Gregorijanskog kalendara od Vatikana, pojavljuju se razlike. Prvih vekova i pravoslavne i protestantske zemlje su se držale starog kalendara, što se kasnije postupno menjalo. Božić je proglašen za državni praznik u Srbiji jula 2001. godine, nakon usvajanja novog Zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji.