Rođen kao Rastko Nemanjić, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, ovaj mladi plemić je još 1192. godine zamenio dvor monaškom ćelijom na Svetoj Gori. Njegov povratak u otadžbinu nakon šesnaest godina označio je prekretnicu za tadašnju Srbiju – uspeo je da izmiri zavađenu braću, Stefana i Vukana, i postavi temelje duhovnog i kulturnog identiteta naroda.
Njegov najveći istorijski uspeh desio se 1219. godine u Nikeji, gde je za srpsku crkvu izdejstvovao autokefalnost, postavši njen prvi arhiepiskop. Time je Srbija dobila ne samo versku, već i suštinsku državnu samostalnost.
Uz stroga crkvena pravila, Savindan prate i brojni narodni običaji koji su se prenosili s kolena na koleno. Jedan od najpoznatijih je izbegavanje nošenja crvene odeće. Prema starim verovanjima, ova boja privlači vukove, čijim se zaštitnikom Sveti Sava smatra u narodnim legendama.
Takođe, običaj nalaže da se na današnji dan ne oštre noževi, britve niti drugi alati, dok se u kućama, uprkos tome što je reč o „crvenom slovu“, tradicionalno obavlja veliko spremanje. Veruje se da čist dom na ovaj praznik donosi napredak porodici.
Posebna tradicija očuvana je u Vojvodini, gde se za današnji praznik pripremaju čuvene svetosavske perece. One se mese u znak zahvalnosti svetitelju koji je, prema predanju, naučio narod kako da lakše melje žito. Ove perece se često nose u hramove i dele deci, simbolizujući zajedništvo i brigu o najmlađima.
Narodna meteorologija kaže da sunčan dan na Svetog Savu obećava rodnu i uspešnu godinu. Sa druge strane, eventualna grmljavina u januaru smatrala se predznakom burnih i prelomnih događaja u državi.
Iako su njegove mošti spaljene na Vračaru 1594. godine u pokušaju Sinan-paše da slomi narodni duh, kult Svetog Save ostao je neuništiv. On i danas stoji kao simbol prosvete, diplomatije i mira, podsećajući nas na važnost učenja i sloge.
Izvor: SPC