Najpoznatiji narodni običaj vezan za ovaj praznik odvija se upravo u noći između Krstovdana i Bogojavljenja. Veruje se da se tačno u ponoć otvaraju nebesa, a onaj ko u tom trenutku pogleda u visine i iskreno zamisli želju, može očekivati njeno ispunjenje.
Ovaj trenutak simbolizuje javljanje Boga u obliku goluba i glasa koji je poručio: „Ovo je Sin moj i Njega poslušajte“. Zato se veruje da je molitva u ovoj noći najjača.
Devojke koje priželjkuju udaju imaju svoje posebne rituale. Veruje se da će neudate devojke, ukoliko veče pred Bogojavljenje stave ogledalce pod jastuk, sanjati mladića koji im je suđen za budućeg supruga.
Takođe, rano ujutru na dan praznika, devojke u nekim krajevima odlaze do netaknutog izvora vode, bacaju u njega zrna pšenice i govore: „Kako ide voda, tako da ide i berićet u naše njive“, donoseći prvu vodu svojim ukućanima.
Na dan Bogojavljenja završavaju se „nekršteni dani“, a u svim hramovima vrši se veliko osvećenje vode. Mnoštvo naroda okuplja se da uzme Bogojavljensku vodicu, koja se čuva kao velika svetinja preko cele godine.
Veruje se da ima isceliteljsku moć, pa se koristi u trenucima bolesti ili duhovnog iskušenja. Ponegde se zadržao običaj da ukućani popiju malo ove vode preko sekire, kako bi se, prema verovanju, izbegla svaka svađa u domu.
Starije žene i domaćini pažljivo prate vremenske prilike 19. januara, jer one predskazuju kakva će biti cela godina:
-
Mraz i sneg: Najavljuju izuzetno rodnu i berićetnu godinu.
-
Vedro vreme: Nažalost, predskazuje sušnu godinu sa malo prinosa.
Kruna proslave na sam praznik je tradicionalno plivanje za Časni krst u gradovima širom Srbije. Skok u hladnu vodu nije samo nadmetanje, već viteški podvig kojim vernici pokazuju snagu svoje vere i posvećenost, uz pozdrav koji danas odjekuje sa svih strana: „Bog se javi – Vaistinu se javi!“